Digresije, hipoteze, analize i sinteze
Ovaj tekst je prvo trebao biti kratki odgovor na članak o Golfu i vodi, ali odužilo se tako da ovo što slijedi u stvari moj ne baš kratki credo o klasičnoj liberalnoj ekonomiji. Povod svemu je sljedeći komentar:
(…) P.S. Teorija je itekako dokazana brojevima da je država loš gospodar i neefikasna, nije to samo neko pravilo. Država operira i vlada po drugim pravilima i iskrivljenim interesima nego tržište. (Cronomy)
Pa krećemo, a za lagani početak potrebna mi je po jedna priča i definicija.
Pa kaže…
Moram priznati da su me rezultati analize malo iznenadili. Očekivao sam da će skuter biti relativno povoljan. Mislio sam da će, na iznenađenje mnogih, biti tek nešto skuplji od gradskog prijevoza. No da će biti 1800 kn jeftiniji nego gradski prijevoz u II. zoni se nisam nadao. Razlika u cijeni je dovoljna da može pokriti i trošak nekog neočekivanog kvara pa ili pak prijevoz busom za jako kišnih ili snježnih dana.
…a radi se o tekstu koji bi trebao biti ekonomska analiza isplativosti skutera. I sve je OK, osim ovog ekonomska. Meni to prije sliči na računovodstvo negoli na ekonomsku analizu, jer ekonomska analiza ne bi stala na računici benzina.
Što je s oportunitetnim troškovima?
Gdje je statistika o opasnostima od prometnih nezgoda koje su kod skutera puno veće nego kod automobila? Gdje je umnožak procijenjene financijske štete pomnožen s vjerojatnošću da se desi prometna nezgoda u računici?
Čak i kad bi vjerojatnost prometne nezgode na dva kotača bila jednako velika — ozljede su u prosjeku puno teže kod motorista.
Ja isto ponekad vozim skuter, ali usporedba potrošnje po kilometru s cijenom mjesečnog pokaza nije neki ozbiljan argument.
Nije li zanimljivo da ljudi koji se deklarativno bore za prava siromašnih u svijetu često imaju potpuno kriva shvaćanja o tome kako svijet uopće funkcionira? Svi oni imaju ideju o tome zašto ima siromašnih u svijetu i svi imaju ideju o tome kako to riješiti. I ne samo da ne razumiju uzroke nego su im i riješenja u stvari korak ka katastrofi. Jer, često se riješenja svode na ideju da bi bogati trebali podijeliti svoje bogatstvo siromašnima (zbog grižnje savijesti što su uopće bogati). U toj tvrdnji ima nešto problematično – a to je da bi siromašni novac trebali dobiti, umjesto da ga zarade. Odnosno da dobiju priliku da ga zarade.
Jedan mit o tome da je nejednakost tolika zbog tržišne privrede i financijskih institucija koja nejednakost potiču. Drugim riječima krivci su kapitalizam (tržišna privreda) i banke (financijske institucije). Svi znamo teorije o tome zašto je kapitalizam kriv, i svi znamo da su banke krive zato što siromašnim državama daju kredite koje kasnije ne mogu otplaćivati.
Postoje dva važna ekonomista koji su svoj život posvetili ideji da su tržišna privreda i krediti ne problem nego ključ riješenja. Jedan je Hernando de Soto koji je otkrio da je razlog zašto krediti ne pogoduju poduzetništvu u siromašnim državama – loše zakonodavstvo. I to konkretno zakonodavstvo koje propisuje vlasništvo nad nekretninama. Drugi je Muhammed Yunus, a o njemu u nastavku ovog teksta…
Muhammed Yunus je sveučilišni profesor, ekonomist i bankar iz Bangladeša. Rođen je 1940. U Bangladešu je diplomirao ekonomiju, i nakon toga je dobio mogućnost otići u Ameriku, gdje je doktorirao i neko vrijeme radio na sveučilištu. 1972. godine se vraća u svoju domovinu gdje nastavlja akademsku karijeru.
Međutim 70-te su godine velike ekonomske krize i u Bangladešu milijuni ljudi umiru od gladi.
Blizu sveučilišta u kojemu Yunus radi je smješteno selo Jobra. U Jobri, početkom tih 70-tih godina, grupa žena pokužava zaraditi za život izrađujući namještaj od bambusa. Da bi kupile bambus – posudile su novac od kreditora, ali posao nije išao kako treba i nakon nekog vremena su se našle u pat poziciji: novac zarađen od prodaje nije bio dovoljan za otplatu duga.
Svaki ekonomist zna razliku između lihvara koji posuđuje novac preko malog oglasnika i banke. Lihvaru je u interesu da njegov klijent što teže otplaćuje kredit (jer će zagospodariti njegovim životom), a banci je u interesu da im klijenti uredno vraćaju kredite (jer u gospodarstvu u kojemu se krediti uredno isplaćuju – ima puno više poduzetnika, dakle i puno više novaca i zarade na kreditima).
Vrhunski ekonomist kao što je Yunus to zna i kad se jednog dana spletom okolnosti upoznao sa spomenutim stanovnicama Jobre – učinio je jedno dobro djelo. Posudio im je 27 dolara. Njemu je 27 dolara bila sitnica nevrijedna spomena, ali ipak se odlučio da 27 neće pokloniti nego dati kao kredit. Jer, 27$ koje dobijete na poklon nije isto što i 27$ koje dobijete s obavezom da nešto s njime učinite, a na kraju ih morate još i vratiti uvećane za kamate.
Yunus je učinio još nešto. Osim što je posudio 27$, poklonio im je znanje. Ono znanje koje je dobio na studiju ekonomije – znanje ekonomije i razumijevanje tržišne privrede. Znanje o tome kako funkcionira ponuda i potražnja, kako svoje proizvode plasirati na tržište, kako postupiti kad se traži kredit od prave banke, kako osnovati tvrtku, kako voditi računovodstvo. On je promjenu koja se desila opisao ovako:
They have changed. All of Bangladesh has changed if you look from the bottom up. In general, you see Bangladesh is still a poor country and so on. But empowerment has come to the women of Bangladesh — even the poorest women in Bangladesh. It’s tremendous. It’s a dramatic change that has taken place. Women have access to money. They can now plan. They can now dream. Their children are in school. Many of them are going into higher education through Grameen Bank financing.
Kad je shvatio promjenu koju je moguće postići takvim malim kreditima – smislio je novi izraz: mikrokreditiranje. Što je mikrokredit:
Primatelji mikrokredita su isključivo pripadnici najsiromašnijeg sloja.
Mikrokrediti nisu potrošački krediti – nego služe za razvoj poduzetništva.
Uz svaki mikrokredit dolazi i pripadna savjetodavna usluga o tome kako postići da neka poduzetnička ideja uspije.
Radi se o malim iznosima.
Kad je shvatio što se sve može postići s kreditima, Yunus je 1976. godine osnovao banku: Grameen Bank. Od tada pa do danas je banka kreditirala u iznosu od preko 5 milijardi dolara i to za oko 5 milijuna ljudi.
Već spomenuti ekonomist De Soto je otkrio da je nemogućnost dokazivanja vlasništva nad nekretninom u siromašnim državama glavni razlog zašto potencijalni poduzetnici ne mogu dignuti kredit. To je u Bangladašeu i dalje veliki problem, ali Grameen Bank je to uspjela riješiti principom tzv. “grupa solidarnosti”. Princip je jednostavan – male grupe ljudi se javljaju za kredit i svi su si međusobno jamci. U slučaju neuspjeha, teret kredita dijele na jednake dijelove.
Dodatna revolucionarna ideja banke je da se kreditiraju skoro isključivo – žene. Iako to nije bila početna ideja, 96% svih kreditama je dodiljeljeno ženama. Bengladeš je tradicionalna muslimanska država, i od konzevrativaca je često napadan da uništava temeljne obiteljske vrijednosti – zbog ideje da bi žene mogle same pokretati nove poslove. Zašto se on odlučio da u tako neproporcionalno velikom broju kreditira žene? Njegovim riječima:
It has to do with the decision to have a separate bank for the poor people. From the beginning, I had complained about the banking system on two grounds. One complaint was that the banking system was denying financial services to the poor people through certain rules it had set up. The second allegation was that the banking system also was not treating women fairly. If you look at the gender composition of all the borrowers of all the banks in Bangladesh, not even 1% of the borrowers happen to be women. I said this is a very gender-biased organization. So when I began, I wanted to make sure half the borrowers in my program are women so that they are even. (…)
Soon we saw that money going to women brought much more benefit to the family than money going to the men. So we changed our policy and gave a high priority to women. As a result, now 96% of our four million borrowers in Grameen Bank are women.
Muhammed Yunus, ekonomist i bankar, je dobitnik Nobelove nagrade za mir za 2006. godinu.
S razlogom.
