Brljotine na platnu

Pa kaže…

Ovaj stav bi proširio i na druge grane umjetnosti, npr. slikarstvo, gdje se jedna crna točka na ogromnom platnu slavi i prodaje za basnoslovne nove samo zato što je “Umjetnik time imao nešto za reći….”. No meni to više liči na degradaciju zdrave pameti.

Kod ovakvih komentara meni nikad nije jasna jedna stvar: je li to kritika umjetnika koji traži “basnoslovne novce” ili kupaca koji su voljni dati te iste novce?

Ako je prvo (dakle umjetnika koji postavlja cijenu) onda je komentar promašen, jer većina takvih djela se ne prodaje na osnovu cijene koju je odredio umjetnik nego na aukcijama. Najčešće nakon smrti samog umjetnika.

Ako je drugo (kritika publike koja to kupuje), onda treba biti jasno da kupci ta djela ne kupuju isključivo zbog umjetničke vrijednosti. Kupuju se prije svega zbog kolekcionarske vrijednosti, dakle zbog činjenice što su rijetka i teško nabavljiva. Pa, ako je to “degradacija zdrave pameti” onda je isto tako nemoralno i sakupljanje maraka. Principi po kojima vrijedna i rijetka poštanska marka postiže svoju cijenu su potpuno isti onima po kojima je određena cijena brljotina na platnu.

PS. Ako mi se neka brljotina na platnu sviđa — potpuno mi je svejedno je li slikar čovjek, majmun ili je u pitanju nekakva fraktalna struktura…?

Šašavi ribari

Pa kaže…

Nažalost, danas rovinjska batana odstupa pred boljim i suvremenijim plovilima. Današnji ribari u potrazi za ribom plove dalje od obale, za što su im potrebna bolja plovila.

Tko je kriv što nažalost rovinjska batana više nije ono što je bila? Šašavi ribari nikako da shvate kako bi im bilo bolje ostati na zastarjelim barčicama u kojima će loviti manje ribe.

Ako ne znate — batana je ribarski čamac s ravnim dnom. Rovinjska batana je u stvari jedan izmišljeni mit. Jer, niti je batana tipično rovinjska, niti je batana nešto “od pamtivijeka” — do početka dvadesetog stoljeća su batane bile tek manji dio rovinjskih ribarskih plovila.

Kao u slučaju mita o mediteranu — to što je mit ne znači da se u njemu ne može uživati.

Ima taj jedan muzejčić o batani u Rovinju. Ništa velikog (tek dvije prostorije), ali jako simpatično i lijepo napravljeno. Naravno, cijela ideja se vrti oko šašavih ribara koji su u svojim batanama živjeli u neko romantičnije vrijeme… Oko njihovih pjesama, razgovora, ribolova…

Šašavo, totalno…

I zadnje o Mediteranu…

…barem za sa sada “zadnje”, ili barem dok ne pročitam Mediteranski brevijar do kraja.

Što u ima novog? Prijatelj koji je dva put stopom bio u Maroku kaže kako je kulturni prelaz iz tipično sjevernomditeranskog do marokanskog na putu od Francuske preko Španjolske toliko postepen da je nemoguće kazati da negdje postoji neka jasna granica između sjevera i juga. Pa, iako nisam takav svjetski putnik, mogu kazati da postoji fino nijansiranje o tome gdje sjever prestaje biti sjever (a jug postaje jugom) postoji i u Italiji — gdje se za ljude na jugu gotovo može kazati kako pripadaju jednoj potpuno drugoj rasi od onih na sjeveru.

I to stoji, ali bez obzira na nemogućnost određivanja točne granice, ona ipak postoji. Barem meni se čini da je granica i više nego očita. A ta granica je tamo gdje počinje strah sjevernjaka da će im očajnici (koji s juga ilegalnim putem dolaze u prekrcanim brodićima) oteti njihova radna mjesta. Nije ni čudno da arapski nacionalisti ne vole ideju o mediteranskom identitetu:

In the Arab world, Mediterranean studies centers seem to be confined to Tunis, Egypt, Lebanon and Palestine.

I još…

(…)Arab nationalist theorists tended to be hostile to the Mediterranean idea. They took it for granted that it undermines their interpretation of Arab cultural unity. They further identified the Mediterranean idea–with some justification–with nativist anti-Arab intellectual traditions in the Arab East(…)

Iz teksta “A Mediterranean identity and the Arab Mashriq“.

Za sada ostajem na zaključku da je “Mediteran” samo geografski pojam. A mediteranci su ljudi koje povezuju slične prehrambene navike i još poneka sitnica — što ne znači da ne bih volio vjerovati da postoji nešto što nam je svima zajedničko, ali uz sav trud jednostavno ne vidim gdje su argumenti…

Mediteran (treći dio)

Vezano uz digresiju o Mediteranskom identitetu: Roberto Alibioni piše nešto što mi nije palo na pamet, ali kad malo bolje razmislim ima smisla.

On kaže da je “mediteranski identitet” stvoren tek nakon drugog svjetskog rata kao posljedica hladnog rata i anti-amerikanizma. Pema njemu je glavni pokretač Francuska:

The Mediterranean ideology slipped into the European Community because of the overwhelming French influence on everything concerning former colonies–in particular, development aid to African and Mediterranean countries. In 1972, Brussels technocrats, always under French influence, launched the “politique méditerranéenne globale” (in the sense of “comprehensive”) with the aim of homogenizing policies towards the countries in the region and rationalizing their management.

Arapi i mediteranski identitet (nastavak)

Nastavljam moje polu-istraživanje o Arapima i mediteranskom identitetu… Naiđoh na jedan zanimljiv tekst koji puno obećava. Naslov je “Is there a Mediterranean identity?”, a link ovdje. Od nekoliko tekstova najzanimljiviji bi trebao biti onaj zadnji (autor Salim Tamari).

Arab nationalist theorists tended to be hostile to the Mediterranean idea. They took it for granted that it undermines their interpretation of Arab cultural unity. They further identified the Mediterranean idea–with some justification–with nativist anti-Arab intellectual traditions in the Arab East: the Phoenician ideology of Said Aqel in Mount Lebanon

Naravno, riječ je o nacionalistima, a mene zanima postoji li “mediteranski identitet” među arapima ne-nacionalistima. I zato krećem s večerašnjom lektirom :)

Mediteran i kolektivno podsvjesno

U prošlih mjesec dana sam pročitao jednu knjigu u kojoj autor na (meni) zanimljiv način govori o temi koja je (meni) potpuno nezanimljiva (Karel Čapek “Vrtlareva godina”) i još jednu koju autor proglašava “vodičem kroz Veneciju”, a u stvari je lirska posveta rodnom gradu (Tiziano Scarpa “Venecija je riba”). Sad me čeka 195 stranica Mediteranskog brevijara (Predrag Matjevević) kojeg već dugo planiram uzeti iz knjižnice.

Za prve dojmove o knjizi bi bilo dobro pričelati nekakav troznamenkasti broj pročitanih stranica, ali prije toga ću samo sa internetom podijeliti jednu veliku nepoznanicu…

U Mediteranskom brevijaru Predrag Matvejević govori o mitu o Mediteranu. Znate već, sve one priče o maslinama, maslinovom ulju, vinovoj lozi, vinu, otocima, hridima, svjetionicima, utvrđenim gradovima, Grčkoj, Kreti, Rimljanima, Feničanima, Venecijancima, Dubrovčanima… Taj i takav Mediteran koji je toliko puta opjevan i opisan, nekako nam je svima u kolektivnoj podsvjesti. Barem nama koji živimo na moru. Međutim, u većini pjesama koje ga opjevaju i pričama koje ga opisuju — u većini se ipak govori o sjevernom Mediteranu i kršćanskoj civilizaciji (ili kulturama koje su joj prethodile). Istina, spominju se Muslimani, ali u puno manjem omjeru.

Mene zanima, ako mi “sjeverni mediteranci” imamo nešto zajedničko (mediteranski karakter i zajedničku povijest) pa se zbog toga osjećamo “mediteranci”. Imaju li i naši južni susjedi, koji žive uz isto more, taj isti osjećaj pripadnosti sredozemlju. Da li i njima nešto znači kad se spomene maslinovo ulje, Aristotel, Feničani ili nešto četvrti — tipično mediteransko? Ili njihov karakter određuju neke potpuno različite povijesne činjenice?