Ilija Jakovljević

Ovo moje putovanje, o kojem želim pripovijedati, započelo je trinaestoga listopada 1941. godine u sedam sati ujutro, kada došao po mene jedan otočanin da me otprati na preslušavanje. Kako sam već u travnju iste godine bio na jednakom “preslušavanju”, pođoh bez ikakvih ilizuzija. Ponesoh stari zimski kaput, pospremih i posteljinu. Prvi put nije dugo trajalo. Provedoh samo tri dana. Ovaj put bi se moglo zavući i nekoliko tjedana, ako se ne izleže i što gore. Mene nikad nije privlačila aureola mučeništva i uvijek sam nastojao da joj se izmaknem.

Kad je Ilija Jakovljević zbog odbijanja suradnje režimu Ante Pavelića 1941. godine završio u ustaškom logoru – našao se u neobičnoj situaciji…

Ilija Jakovljević je rođen u Mostaru 1898. godine. Nakon gimnazije u Sarajevu i studija prava u Zagrebu – vodio je odvjetnički ured. U periodu između dva rata bavio se novinarstvom, književnom kritikom. Objavljivao je pjesme i pripovjetke, a od 1940. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Što se tiče njegovog političkog svjetonazora – bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi – što je ovaj uredno odbio, i time je par godina kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški. Poznati Konclogor na Savi.

Ilija Jakovljević u konclogoru nije bio običan zatvorenik. Obični zatvorenici su bili komunisti, Židovi, Romi, Srbi (kojima je ta nacionalna pripadnost bila istovremeno i točka optužnice). On je bio Hrvat, književnik, javna ličnost. Ukratko osoba kojoj nije bilo jednostavno prilijepiti epitete kao “četnik” ili “komunist”. U logoru je bio zbog nesuradnje s režimom, ali nije ga se tek tako moglo likvidirati (iako je, prema onome što je napisao u svojoj knjizi, nekoliko puta bio blizu smrti). Kao zatvorenik – znao je što se zbiva u logoru, znao je koga se ubija i tko ubija, a s druge strane – kao hrvatski književnik mogao se družiti s ljudima koji vode logor. I mogao je proučavati umove patoloških ubojica i birokrata koji su bez razmišljanja izvršavali naređenja.

Da je, kojim slučajem, Ante Pavelić znao da će Ilija cijelo vrijeme provedeno u Staroj Gradiški pisati bilješke – vjerojatno bi se s njime u zatvoru postupalo drukčije (a možda iz zatvora ne bi ni izašao). Što bi bilo od njega da su znali da se među tim papirima nalaze i opisi kao:

(…) Ipak se u logoru i radilo. Bilo je samica i u kuli. U jednoj od tih samica došla je i rodilja s djetetom i svojom majkom, tihom bakicom. Izvidima je ustanovljeno da je pokrštena Židovka. Pobjesnio zapovjednik, pobjesnili njegovi suradnici i njegove suradnice. Svinjarija! Zatajila je podrijetlo. Zapovjednik, naravno, nije kumovao jer se srećom za sve pravodobno saznalo. Dijete je za par dana izneseno mrtvo, majka je dobila smrtonosnu injekciju, baka je od užasa poludjela. Smilovao joj se plemeniti Iljko i zaklao je. Tko je zaklao oca, također zatočenika, nisam mogao ustanoviti. Otac je, istina, bio “rasno čist”, Hrvat rimokatoličke vjeroispovjesti, ali poznati komunist.

Te je bilješke nakon rata sakupio da bi kasnije (1999. godine) bile izdane kao knjiga s naslovom “Konclogor na Savi”. Tih 300 stranica gusto pisanog teksta je u stvari dnevnik zatvorenika koji je imao direktan uvid u bolesni um ljudi koji su radili u logoru. Jer – oni su njega držali kao da je “naš čovjek” – Hrvat koji je, doduše, malo zastranio, ali barem nije bio komunist ili četnik.

Jakovljević je iz zatvora izašao 1942. godine, a 1944. odlazi u partizane. Nakon rata kratko surađuje u Vijesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” – o bolnom logoraškom iskustvu. Ipak, taj čovjek koji za sebe kaže da ga nikad nije “privlačila aureola mučeništva” je ostao principijelan pa ga nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo opet šalje u zatvor – gdje je 1948. navodno počinio samoubojstvo.

Digresija

Čemu cijela ova priča?

Pa, kad sam prije dva tjedna krenuo pisati o herojima koji to nisu trebali postati – pitao sam se što to točno budućim generacijama ostavljaju ljudi kao Theo Van Gogh (koji pripadnike jedne od velikih religija naziva “jebačima ****” i pri tome svoj stav predstavlja kao nešto smisleno i tolerantno) ili Carlo Gulliani (koji je umro u trenutku kad je plinsku bocu htio baciti u glavu mladiću istih godina – samo zato što je ovaj drugi policajac).

Razlika između njih i Jakovljevića nije nimalo suptilna. Dvojica spomenutih su bili radikali – ni po čemu bolji od onih koje su mrzili. Da su imali priliku napisati knjigu o narodima, religijama i institucijama protiv kojih se bore – to bi vjerojatno bila zapaljiva literatura upravo one vrste kakva je potrebna da nastanu novi sukobi. Dočekali su smrt kakvu njihove subkulture trebaju – mučeničku smrt. Onu vrstu smrtu nakon koje se (iz čiste pristojnosti) ne smije više dovoditi u pitanje ispravnost njihovih uvjerenja.

Zato je protagonist ovog posta osoba jednog drukčijeg profila. Bio je Hrvat, ali nije bio ustaša – jer je to smatrao anticivilizacijskim. Bio je antifašist, ali ne zbog ljevičarskih i komunističkih uvjerenja. I na kraju – kad je zahvaljujući svojim zaslugama u ratu mogao postati ljevičar-komunist i proživjeti u miru ostatak života – i dalje je ostao vjeran svojim idealima.

Konclogor na Savi

“Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića se preko interneta se može nabaviti za smiješnih 76 kuna i to ovdje.

Heroj?

Na kraju – kako to da lik Ilije Jakovljevića nije nikad postao prihvaćen kao heroj?

Stvar je u sljedećem: Svakom radikalu je ultimativni cilj – od druge strane izazvati jednako radikalnu reakciju (a koju bi oni potom prokazali kao zlu i naopaku). Njihov plan je krenuo krivo utoliko što su spletom nesretnih okolnosti reakcije ovih drugih bile drastične. Njihov stav je ispočetka jasan: “Mrzim muslimane”, odnosno “Mrzim kapitaliste i policiju”.

Za razliku od nekoga čiji je stav “Imam deset božjih zapovijedi i postupati ću u skladu s njima”. Za razlike od one konkretne mržnje (prema muslimanima odnosno kapitalizmu) ovo drugo je etički stav – i čovjek koji se drži tog principa mora u svakoj situaciji duboko razmisliti. Pa se možedesiti da je jednom na strani konzervativaca, drugi put na strani ljevičara, a treći put možda na strani liberala…

I naravno da je I.J. osoba koja nije proglašena herojem. Jer desničare njegova sudbina podsjeća da je nacionalizam doveo do Jasenovca i Stare Gradiške, a s druge strane ljevičare njegova smrt podsjeća da je ljevičarska Jugoslavija u prvih 20-tak godina svojeg postojanja bila totalitarna država u kojoj se i krivo razmišljanje kažnjavalo zatvorom i (ponekad) smrću.

Frikonomija

Pročitao.

Pa, da kažem par riječi o Frikonomiji. Autori su Steven D. Levitt i Stephen J. Dubner. Levitt je vragolasti ekonomist koji istražuje drugu stranu medalje, a Dubner pisac i novinar. Vragolastom ekonomistu (zvijezdi u usponu) su u jednom trenutku predložili da napiše knjigu o svojim istraživanjima, a on je to htio učiniti samo u suradnji s Dubnerom. I stvar je odlično ispala.

O knjizi sam prvi put (ako se dobro sjećam) čitao u The Economistu, ako se dobro sjećam. I nakon toga sve odreda slušam samo pohvale. Pa ajde… Kad je već tako naručih je preko interneta – 160kn 24h sata kasnije, knjiga je na mom radnom stolu. Pet dana kasnije: završih čitanje – neobično brzo za moj tempo čitanja.

No da se vratim na tvrdnju da je stvar dobro ispala. Dubner kao novinar vjerojatno zna kako prodati priču. On zna da je javnost fascinirana znanstvenicima otkačenjacima; Einstein, John Nash (sjećate se filma A beatifull mind?), Stephen Hawking… pa je on odlučio stvoriti još jednog takvog. Knjiga je od početka do kraja posvećena samo i isključivo našem otkačenom ekonomistu. Svako poglavlje počinje s citatom iz novinskog članka u kojemu se on prikazuje kao izuzetni um, a opet skroman i normalan mali čovjek – nikako umišljeni i uštogljeni intelektualac.

Ne samo to, nego se nekim od njegovih istraživanjima daje malo prevelika težina. Npr. činjenici što je on otkrio da organizacija u kojoj djeluju dileri cracka djeluje na sličan način kao i međunarodna tvrtka. Je li to zaista tako veliko otkriće? Možda griješim, ali čini mi se da je to više-manje jasno svakome tko je iole ekonomski obrazovan, i kriminalci se vode principima ponude i potražnje – jednako kao i McDonalds. S jednom razlikom kriminalci djeluju s one strane zakona.

Istina, te pričice tjeraju na razmišljanje. Kao na primjer statistike koje je Levitt naveo o vjerojatnosti da se dijete utopi u kućnom bazenu. Naime, u Američkim se medijima stalno priča o tome koliko je oružje opasno, a svaki put kad se neko dijete greškom ozlijedi s očevim pištoljem (legalnim ili ilegalnim) – ta priča dospijeva na naslovnice novina. Ipak, proučavajući statistike smrtnosti otkrio je da godišnje sto puta više djece umire od utapanja u kućnom bazenu nego što ih umire od vatrenog oružja. Sve u skladu s citatom izvjesnog Petera Sandmana: “Stvarnost je takva da su rizici koji plaše ljude i rizici koji ubijaju ljude potpuno drukčiji“.

Ili na primjer otkriće da posrednici za prodaju nekretnina varaju svoje klijente. U stvari, nije u pitanju svjesno varanje kllijenata nego gola računica s kakvom mora računati svaki prodavač – on može vašu kuću prodati odmah za cijenu x ili za tri mjeseca za cijenu x+10000$ – ukoliko uloži više truda i vremena. Ako vama nije hitno – isplati Vam se čekati, ali sa stanovišta prodavača računica ide drukčije. On od dodatnih 10000$ dobija postotak, što i nije veliki iznos, dakle njemu se isplati prodati odmah – a preostala tri mjeseca iskoristiti za sljedeće poslove.

Ništa novo, jednostavna strategija kakvu vjerojatno i samo (svjesno ili nesvjesno) igramo u životu, ali svakako jest zanimljivo pročitati argumentirano konkretnim statistikama.

Na kraju, ne mislim da je knjiga loša, ali ne baš onako kako sam očekivao. S obzirom na hvalospjeve – mislio sam da ću dobiti lektiru koja će uspijeti baciti neko novo svjetlo na ekonomiju, kao što je Sebični gen (Richarda Dawkinsa) uspio s biologijom ili Kratka povijest vremena (Stephena Hawkinga) s kozmologijom. Dobio sam – zbirku zanimljivih pričica i anegdota o (više ili manje) svakodnevnom svijetu – odnosno interpretaciji svakodnevnih pričica od strane jednog ekonomista.

Ocjena 7/10 ;-)