Prihvatite izazov težak tonu i pol CO2

Kaže BezKomentara:

Jednom sam pisao o tome što čovjeku u životu znači tona CO₂ i dao obećanje da ću vam pokazati kolike su vaše osobne emisije. Povod za taj članak bila je akcija “Projekta poticanja energetske efikasnosti, Ministarstva gospodarstva i Ministarstva za zaštitu okoliša i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učnikovitost, koja je trebala uslijediti nekoliko tjedana kasnije i uistinu ak ste kupili novine u srijedu (Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Novi List, Slobodnu dalmaciju, 24 sata, you name it…) mogli ste vidjeti i to naše malo nedjelo.

E sad… Svi znamo da je globalno zatopljenje jedno veliko zlo. Je li tako?

Svi znamo da će se razina mora povisiti, da će pola Bangladeša ostati pod morem, da će se povećati broj bolesti u tropskim područjima, da će Venecija ostati pod vodom, da… Je li tako da znamo?

Je li to ozbiljan problem? Jest! I to znamo, zar ne?

Jesmo li ozbiljni kad tvrdimo da čovječanstvo treba riješiti problem? Naravno da jesmo, kakvo je to glupo pitanje!

Hoćemo li učiniti nešto po tom pitanju? Kad već Bush ne želi, mi ćemo dokazati da smo bolji od tog ljigavca! Učiniti ćemo sve što možemo!

OK, kad smo toliko željni akcije — BezKomentara vam nudi recept za smanjanjenje jedne tone CO₂. Ja znam način kako da uštedite još tonu i pol CO₂ godišnje!

Vrlo jednostavno:

Prestanite jesti meso.

Razlozi za optimizam

Uvijek ima izuzetaka, ali u principu ja sam optimist. Što se tiče mog života, što se tiče svijeta. Ponekad možda i bez razloga, ali ako ništa drugo — čisto iz inata cijelom svijetu koji tvrdi da nas očekuje sodoma i gomora…

Na primjer danas, uz sve crne kronike i vijesti o kriminalu evo i dvije dobre vijesti. Prva kaže da su se u Švicarsku vratili medvjedi. Dakle, nije istina da se priroda ne može vratiti na scenu, a u mnogim slučajevima se definitivno i vraća. Nakon sto godina medvjedi su opet na sceni. Jedan moj prijatelj kaže da u šumi pored Vrsara ima vukova, a znanstvenici su otkrili da je šumski pokrov Zemlje danas puno zdraviji nego prije pedeset godina.

Druga sretna vijest — Charles Taylor je na sudu u Haagu. Nešto što bi prije 15 godina zvučalo nemoguće. Prije petnaest godina bi optimisti vjerojatno tvrdili da će prije doživjeti smrt od strane neke od suparničkih frakcija (a koja će onda nastaviti vladati u njegovom stilu). Eto, na kraju ispada da je doživio suđenje. Pa čak i ako ne bude osuđen na smrt rezanjem ruku ili paljenjem kože (metode kojima se koristila njegova dječja vojska) — osuda bi bila važna zbog simbolike i pouke.

Suživot s prirodom

Naši stari su živjeli zdravim životom. Bez modernih elektronskih sprava, bez stresa, bez silnih informacija kojima smo mi obasuti. I, što je najvažnije — živjeli su u skladu s prirodom. Kad su Evropljani krenuli u osvajanje drugih kontinenata naišli su na narode i kulture koje su živjele su savršenom suživotu s prirodom. I tek s Evropskim osvajanjima je njihova priroda došla u opasnost — šume su posječene, počele su nestajati životinjske vrste… Naravno, kad već govorimo o životinjskim vrstama, treba reći da je u prirodi sasvim normalno da neke od njih nestaju (jer se nisu dovoljno evolucijski prilagodile). Međutim, s dolaskom Evropskih istraživača je tempo kojim su životinjske vrste odumirale povećan za više od 5000%!

Uzmimo na primjer narode koji su živjeli na polinezijskim otocima. Živjeli su od lova i ribolova, pazili su na na prirodu jer bez te prirode nisu mogli živjeti. Evo kako jedan poznati američki ekolog kaže što se desilo s pojavom evropskih osvajača:

(…) sa širenjem evropskih osvajača je počelo odumiranje mnogih životnjskih vrsta. I to tempom od otprilike jedne svake godinu-dvije, što je otprilike 50 do 100 češće nego što bi se to desilo bez prisustva čovjeka.

Ah… Da… Kako je samo bilo lijepo u ono neiskvareno doba prije industrijske revolucije.

Jedini “ali” je što sam malo lagao kod gornjeg citata. Originalni tekst je mrvicu drukčiji:

Još i prije evropskih osvajača je sa širenjem polinezijskih naroda počelo odumiranje mnogih životnjskih vrsta. I to tempom od otprilike jedne svake godinu-dvije, što je otprilike 50 do 100 češće nego što bi se to desilo bez prisustva čovjeka.

Autor je Stuart Pimm a članak se može pročitati ovdje.

Dakle, već i prije evropskih osvajača su oni romantični mali narodi na polinezijskim otocima prouzročili (barem) 5000-postotno povećanje u izumiranju životinjskih vrsta. Oni se nisu selili s otoka na otok zato što su težili za nepoznatim — razlog je bio jednostavniji. Nerijetko se dešavalo da su na jednom otoku poubijali sve one životinje koje su bile jestive (za čovjeka)…

Zanimljivo je to koliko je naš osjećaj o tome što jest, a što nije ekološki u stvari kulturno uvjetovan. Kad sam prije par godina s autom prolazio po Toscani po svim onim krasnim vinogradima i nasadima maslina — svi su se moji suputnici složili kako je to lijepo. Puno ljepše od industrije koja je nabacana oko gradova. Međutim; taj osjećaj o ljepoti nasada vinograda i maslina se oslanja na nekakvu romantičnu sliku o “našim starima” koji su radili na takvim poljima.

A u stvari — prije nego što je čovjek zasadio sve te maslinike i loze je tu bila šuma! Prirodni habitat! Seljak (koji je “živio u skladu s prirodom”) je morao prokrčiti tu šumu, i tako su nestali hektari i hektari prirode. Pa kad razmišljamo o tipičnom čovjeku-zagađivaču kojemu nije stalo do prirode — možda ne bi u glavi trebali imati sliku beskrupuloznog modernog poslovnog čovjeka nego nekog našeg pradjeda koji je krčio hrastovu šumu u Slavoniji…

Ova digresija nije nikakav poziv na radikalno promišljanje o ekologiji, niti tvrdnja da Evropski osvajači nisu uopće pridonijeli uništavanju prirode na Polineziji (naravno da jesu). Ovo je tek jedno malo razmišljanje o romantiziranju naše prošlosti. Tekst kojeg sam citirao (jednom krivo, a jednom i ispravno) ne govori samo o polinezijcima nego i o odnosu modernog čovjeka prema našem planetu i toplo preporučam čitanje.

Dabarski kukovi

Ono što slijedi je opis jednog planinarskog izleta, ako Vam se ne da čitati možete ovdje pogledati nekoliko odabranih fotografija sa izleta.

Skoro sam kao naslov napisao “Prvi zimski izlet u 2007. godini”, ali onda mi je sinulo da sam početkom ove godine već imao nekoliko pravih – zimskih. Ipak nekako osjećam da je šetnja koju smo napravili ovu subotu prva zimska ove godine. Valjda je to stoga što još uvijek nekako u podsvijesti živim u svijetu u kojemu postoje kalendarska i školska godina. Po školskoj godini – trekking po Dabarskim kukovima bi bio i prvi zimski izlet. Iliti prve snježne radosti za moju malenkost. I dvoje prijatelja-supatnika koji su se smrzavali sa mnom.

Ja sam, u stvari, htio ići na Cincar iznad Livna, ali M. mi je rekla “zar se ne bi mogli šetati negdje uz more”, A. je odbrusio “Mene to ne zanima, ali ako želiš Slovensku na Triglav ja sam za!”. M. je zakolutao očima. Poanta je bila da se nikome ne ide toliko daleko na istok. OK, zapadnije od Cincara (a da nije Troglav ili Dinara) je Lička Plješivica.

Svi se složiše da idemo na Ličku plješivicu. Sloga je (uz pivu i pistacije) trajala do dugo u noć. Sve dok… Sve dok nisam na sljedeći sastanak ponio kartu i pokazao gdje se na karti ‘rvacke nalazi Plješivica. A mi bi do tamo trebao doći autom iz Poreča… ts, ts, ts…

Mala digresija: Postoje dva načina kako se mogu odvijati aukcije. Po britanskom principu – za proizvod se nudi početna cijena. I onda se ta cijena pomalo diže sve dok ne ostane samo jedan ponuđač. Ako aukciju vodite na nizozemski način – prvo ponudite nerealno veliku cijenu, i zatim ju snižavate – sve dok se ne nađe jedan ponuđač koji je spreman platiti. Moja je aukcija za organiziranje planinarskog izleta očito bila ovog drugog tipa.

Moja zadnja ponuda je bila šetnja po Dabarskim kukovima. Na Srednjem Velebitu. I na kraju su se T. i M. složili. M. se (na žalost) prehladila , A. je u mislima bio na slovenskoj, R. bi išla da je išao A.

Dakle, moja malenkost, T. i M. smo u subotu rano ujutro (u 5 sati) krenuli iz Poreča put Velebita. Naoružani dobrom voljom i fotoaparatima, ali bez – rukavica. Što se pokazalo dosta nezgodno. Jer već na pola uspona autom prema Oštarijama je cesta bila mrvicu zaleđena. Od Oštarija do Stupačinova vodi asfaltna cestica koja je bila potpuno prekrivena snjegom – nije ga bilo puno, možda centimetar-dva. Taman toliko da se osjeti zimski ugođaj.

Velebit k’o Velebit. ‘ladno brate. Puše velebitska bura, pa iako je tek prvi snjeg, nije ugodno. Plan je bio uspon na Kizu – jako lijep vrh iznad Ličkih Oštarija, ali od toga sam odustao već u početku. Jer, dani su kratki, uspon na sam vrh zahtijeva malo pentranja po zaleđenom stijenju, a ja ne želim imati ičija iskrenuta stopala, ili natučena koljena na duši.

Put koji obilazi Kizu da bi se spustio u Crni Dabar obilazi Kizu sa istočne strane. I taj prijevoj je bio prvi upečatljivi trenutak tog dana. Kad smo došli gore bura nam je prodrla kroz sve slojeve odjeće i usjekla se u kosti.

Ima jedan vizualno zanimljiv fenomen koji se može vidjeti kad padne prvi snijeg na duboku travu, a ne pokrije ju potpuno. Ukoliko još i puše vjetar – šare koje među snijegom ocrtava busenje trave je meni osobno nešto prekrasno. Slične šare, malo drukčijeg (kubističnog) uzorka, su se mogle vidjeti i na stijeni koja se nadvijala nad naš prijevoj. A pogled na brda sjeverno od lanca Dabarskih kukova je bio prvi zimski pogled od Bitoraja naovamo.

Spuštanje u Crni Dabar je, po meni, dosadnjikav. Spuštanju nikad kraja, brda u okolici se naziru tek kroz šumu. Od nekadašnjeg sela Ravni Dabar, ostalo je samo jedan bunar. Tek kad se dođe do prijevoja između Crnog i Ravnog Dabra, prvi put se u pravom svijetlu može vidjeti ono što Dabarski Kukovi u stvari jesu – labirint stijena svakojakih čudnovatih oblika. Od stijene iznad planinarskog doma, preko Kukalina, Visibabe, pa sve do Bačić kuka.

Kao Crni, i Ravni Dabar je nekad davno bio selo od kojeg su ostala tek tri-četiri zida u križ, bunari i zgrada škole. Škola je sačuvana samo zato što je to danas planinarski dom.

U domu: pije se pivo (crno, Velebitsko), jede kruh s nekakvom egzotičnom drniškom svinjetinom (koja je, navodno, zdrava zato što na njoj rastu razne autohtone drniške gljivice, ali nisam prob’o pa ne mogu o tome…). Uz pivu i rakiju pričale se planinarsko/alpinističke priče, zgode, bajke i basne. Najbolje bi bilo da je sve skupa “do duboko u noć…”, ali ne može. Puk u nedjelju ima obaveze i u isti dan se mora vratiti doma.

Slijedi uspon do kukalina sa prvim pravim pogledom na hrbat kukova od Kize naovamo. Slikanje, snimanje i fotografiranje. Divljenje kamenim stijenama ispranim kišom i burom, šetnja tunelom usječenim u stijenu. I na kraju povratak makadamom.

“S lijeve strane imate priliku vidjeti Ravni Dabar, i većinu Dabarskih kukova, a s desne se pogled pruža na Velebitski kanal i (zadnjim zrakama sunca obasjan) Pag.”

Povratak do Stupačinova. U autu, na povratku doma, se još dva-tri sata u kostima osjećamo velebitsku hladnoću.

Stop radaru na Učki

Jeste li ikad razmišljali da ljudi puni velikih ideala ali bez sposobnosti za pragmatično prihvaćanje kompromisa u svojim akcijama i javnim istupima često postižu suprotan efekt? Ne mislim tu nužno na radikale kojima postignuti suprotan u stvari odgovara – jer, valjda, uživaju u osjećaju da su jedini u pravu, a cijeli svijet je protiv njih.

Nije to neka novost, ali svaki put kad istarskim ispilonom krećem prema Učki se sjetim jedne takve akcije od prije par godina. Naime što… Radi se o radaru koji se postavlja na Vojaku – najvišem vrhu Učke i Istre. Konstrukcija koja nosi radar je već postavljena i treba to kazati – izgleda zastrašujuće. Kad se iz Istre gleda profil naše najviše planine – izgleda kao da je uz TV antenu (uz koju smo se, ipak, naučili živjeti) narasla još jedna grba. Pa, kako je Istra planina koja se vidi iz svakog kutka Istre i Kvarnera, a ljudima je karakterističan pogled na njen hrbat vjerojatno usađen duboko u podsvijest – nije ni čudo da su se ljudi na noge protiv tog “još jednog napada na okoliš”.

Istarski planinarski savez je stao potpisivati peticije protiv radara, a u naseljima pod Učkom je počela kampanja kojom će stanovnicima objasniti sve opasnosti od zračenja koje će se odašiljati u okolni prostor u trenutku kad radar krene u rad. Akcija “Stop radaru na Učki” je u novinama bila svakodnevno, pokretale su se web stranice, diskutiralo na forumima, radio emisijama i privatno. I svi su bili protiv.

I onda je jednog dana sve utihnulo. Nije utihnulo odjednom kao posljedica nekog događaja, nego je gnjev stanovnika malo po malo nestajao. Ljudi su se nastavili baviti svojim svakodnevnim poslom, radar na Učki se i dalje gradio… I nikome ništa. Ljudi su i dalje bili ljuti, ali jednostavno su nastavili živjeti s onim osjećajem da protiv velikih igrača ništa ne može.

O čemu se u stvari radilo? Radar koji se gradio na Učki je bio dio cijelog niza radara pomoću kojih se kontrolira zračni promet u tom dijelu Hrvatske. Ministar obrane Rončević je 22. rujna 2006. izjavio:

U sljedecih nekoliko dana na vrhu Ucke, pokraj postojeceg televizijskog tornja, bit ce postavljena 11-metarska antena radarskog sustava FPS-117, a do pocetka listopada bit ce montirana i zaštitna kupola oko radara.

…a građani su se bunili protiv svega toga. I to je sve dio civiliziranog društva – jedni grade, drugi su protiv toga, jedni tvrde da je to za opće dobro, drugi da nije, potpisuju se peticije, razmijenjuju se ljutite izjave… Meni osobno je cijela akcija presjela u samom početku kad sam u novinama pročitao da ministarstvo ima i rezervnu varijantu – ukoliko ne bude išlo na Vojaku – radar će se napraviti na Sisolu. Sisol je vrh koji se također nalazi na Učki ali 10-tak kilometara južnije.

Ekološke akcije su po mom mišljenju dobre, u većini slučajeva. Čak i kad ne postignu ono što aktivisti žele postići – zato što se u ljudima osviješćuje misao kako je okoliš nešto važno i nešto što nestaje. Ali, ako stvari nije dobro promišljena može se lagano desiti da aktivisti postignu suprotan efekt, a meni se čini da se to u ovom slučaju desilo. Ja, naime, mislim da je akcija “Stop radaru na Učki” duboko anti-ekološka i opasna.

Zašto?
Radar je postavljen za kontrolu zračnog prometa. Akcija se je koncentrirala na ideju kako se radi o kontroli vojnog zračnog prometa, međutim činjenica je da je velika većina prometa ipak civilna i kako je takav radar potreban. I posebno bih spomenuo i činjenicu što se dio akcije bazirao na elementarnoj laži – naime da će zračenje radara smještenog 1400 metara nad morem i 5 kilometra iznad Opatije štetiti njenim stanovnicima.

Radar je postavljen na Vojaku – vrhu do kojeg već vodi asfaltna cesta i na kojemu se otprije nalazi TV antena. Dakle, ako je istina da će radar devastirati jedan lijep planinski vrh (a istina je, jer svaka slična zgrada je po definiciji devastacija) – onda treba priznati da se ne radi o napadu na mjesto kojeg posjećuju samo divlje životinje i planinari – nego gradnji na vrhu koji je ionako već devastiran.

Pretpostavimo na trenutak da je akcija protiv radara uspjela i da je ministarstvo odlučilo ne graditi radar na vrhu Učke nego na Sisolu. Što bi se desilo s početnim oduševljenjem akcijom? Desile bi se se dvije stvari:

1. Kao prvo, ljudi koji su pokrenuli akciju bi se pomalo zasitili “borbe protiv vjetrenjača”. I akcija bi pomalo izgubila na težini.
2. Prosječni ljudi (koji nisu bili aktivisti) bi se počeli pitati “Nije valjao Vojak, sad ne valja Sisol, ako se ispostavi da ni Sisol aktivistima ne odgovara – oće li se ova akcija protezati unedogled sve dok se odluči da radar ne želimo – nigdje?”.

I na kraju bi se radar izgradio na Sisolu – vrhu kojeg trenutno posjećuju samo divlje životinje i rijetki planinari. Na vrh Sisola ne vodi ni makadamska cesta, a s radarom bi se do njega dovukla asfaltna cesta, došle bi gomile kamiona, bagera i ljudi koji prirodu ne znaju cijeniti.

Kao zaključak: zašto je akcija “Stop radaru na Učki” kriva:

1. Ne nudi alternativu. Oni su jednostavno “protiv”, ali činjenica je da su radari za kontrolu prometa potrebni i negdje ih treba postaviti.
2. Služili su se demagogijom umjesto razumnim argumentima. Koncentrirali su se na vojnu upotrebu radara, a ignorirali su potrebe civilnog avioprometa i igralu su na kartu “opasnosti od zračenja” koja je s obzirom na izoliranost samog vrha u naseljima pod planinom – zanemariva.
3. Nisu računali s činjenicom da bi se, u slučaju uspjeha akcije, cijeli pokret razvodnio i radar bi se nastavio graditi na Sisolu. Između vrha koji je masivnom gradnjom već devastiran (kao što je Vojak) i onog koji nije (Sisol) – krajnji rezultat akcije bi bio uništavanje jednog (do sada) civilizacijom netaknutog dijela naše države.