Kurt Vonnegut

Sad kad je umro bi, valjda, bilo krajnje vrijeme da uzmem u ruke onu “Kolevku za macu” koju sam kupio prije 5 godina u antikvarijatu. Zajedno s “Čovekom u visokom dvorcu” od “F. K. Dika”, jedino je ova druga već dočekala svoj red (prije par tjedana).

Ne znam zašto, ali strašno volim čitati ova stara izdanja biblioteke Kentaur (pisane na srpskom). Nove SF knjige u fensi koricama mi nekako, jelte, nisu baš… Posebno volim kad je na zadnjoj stranici onih nekoliko rečenica o knjizi oblikovano tako da izgleda kao jedna tekstualna kružnica ili elipsa. Dick to nije imao, a bila je dobra knjiga, a Vonnegat ima — dakle po svim pokazateljima trebala bi biti strašno dobra.

Bumo vidli.

Prodane duše, judine škude i jalnuški diletanti…

Barem nešto pozitivno od predsjednika koji nam je deset godina zagorčavao život — ostavio nam je u nasljeđe cijelu gomilu ovakvih slikovitih izraza :) No dobro, nije to uopće bilo ono o čemu namjeravah pisati.

Pa kaže…

Mrzi me da pišem sad tu neke litanije, ali moram se osvrnuti na zabrinjavajuće stanje na rvackoj blogosferici. Da, smetaju me jebeni GoogleOPIS:
Najpopularniji pretrazivac na netu. adsi na vašim blogovima, smetaju me postovi sponzoruše, NHF, ali smetaju me.

…a to kaže Siniša o sponzoriranom postu na Zombixovom blogu. Čovjek je, drugim riječima, postao duša koja se prodala za judine škude, a Siniša bi u tuđmanovskim riječnikom bio jalnuški diletant.

To što je netko svoju web stranicu iskoristio da bi objavio reklamu je loše utoliko što bi, valjda, blog trebao predstavljati nešto osobno i neiskvareno. Na blogu bi trebali moći “osjetiti tu osobu”…

A mene sad zanima; jesam li ja jedini ili ima još takvih koje uopće ne zanimaju “osobni i neiskvareni blogovi”? Mislim, osobnih blogova ima na tone i mogu me zanimati samo ako se radi o dobrom piscu. Većina njih su tipovi kojima je doseg nešto tipa: “Jučer sam se napio s ekipom. Bila je ludnica. Jutros me nazvala cura i srala što sam opet bio pijan. Poslje smo se pomirili. Idem većeras s njom u kino. Bok ekipo!“.

Blogovi koji mene zanimaju su veliko većinom od strane ljudi koji pišu o nekoj točno određenoj temi. Logika iza takvih blogova nije jako različita od klasičnog pisanog medija — oni pokušavaju stručnim tekstovima privući čitatelje, s tom razlikom što se članci mogu komentirati. To su ljudi koji imaju znanje i koji bi, i da nema bloga, prije ili kasnije završili pišući kolumne u nekom tiskanom mediju. Zbog čega je tako razočaravajuće otkriće da je blog medij kao i bilo koji drugi i što blogerske zvijezde pokušavaju unovčiti svoju popularnost?

Matematika…

Na sajtu HMD Istra (iliti istarske podružnice ‘rvackog matematičkog društva) sam upravo stavio link na učenike pozvane na regionalno natjecanje. Nisam baš ziher, ali čini mi se da nekad davno — dok sam ja bio osnovnoškolac, regionalno natjecanje nije postojalo.

Regionalno natjecanje se danas održava samo za učenike četvrtog, petog i šestog razreda osnovne škole i to za pojedine regije — u našem slučaju to je za županije: istarska, primorsko-goranska i ličko-senjska. Koja je logika iza odluke da za tu djecu ne postoji državna razina natjecanja? Valjda je prvo (i glavno) to što natjecanje košta i drugo (i manje važno) da za malu djecu postoji i malo natjecanje. Velika djeca imaju veliko natjecanje (državno), ali to je samo za matematiku.

Djeca ispod šestog razreda se uredno natječu na državnom nivou (za svoj uzrast) u raznim sportovima. Ali matematika — ništa.

Što na osnovu toga možemo zaključiti? Par ad-hoc odgovora:

• Djeci od četvrtog do šestog razreda ovaj sustav implicitno govori da je njihov rezultat manje vrijedan od onog u višim razredima…
• …ali sport je na ljestvici važnosti još i važniji od matematike.

A najtužnije od svega je što ta natjecanja u stvari jako malo znače. Pobjednici dobiju neku sitnicu, ali nema onog najbitnijeg — slave. Ne postoji, na primjer, neka knjiga u kojoj će zlatnim slovima na vrhu stranice za 2007 godinu biti zapisano “Te godine je najbolja matematičarka hrvatske u kategoriji petih razreda je bila — Ana Anić”.

Sveučilište iz Selendre Donje

U Italiji su postojali propisi po kojima nije bilo tko bilo gdje smio otvoriti trgovinu ili benzinsku pumpu. Propisi su točno određivali kolika je minimalna udaljenost između trgovine. I što se dešavalo? U velikim gradovima su lokalne trgovine bile sigurne da u svojoj bližoj okolici neće imati konkurenciju — pa su mogle nabijati cijene iznad prosjeka. Sasvim logično da napokon našao netko tko je ukinuo takve propise. Premijeru Prodiju je to pošlo za rukom (iako je njegova država do bola komplicirana i birokratizirana).

Pa kaže…

Požele li lokalne zajednice potaknuti osnivanje veleučilišta, od njihova plana neće biti ništa ako na geografskom području koje bi pokrivalo novo veleučilište nema barem 100.000 stanovnika. Visoka škola pak ne bi se mogla otvoriti na području s manje od 30.000 stanovnika, dok je za novo sveučilište potrebno najmanje 650.000 stanovnika! Udaljenost između dvaju sveučilišta morat će biti najmanje 200 kilometara, između veleučilišta 100, a visokih škola – 50 kilometara.

Ovaj smiješan pravilnik nije preslikan iz susjedne Italije nego je to prijedlog Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Poslao mi prijatelj tekst iz Vijesnika pa nemam linka, ali vjerujem mu na riječ.

E sad, udaljenost između Pule i Rijeke je 70 kilometara zračne linije, ali čak i da računamo cestom nije preko 200km. Dakle odmah u početku je istarsko ili riječko sveučilište protuzakonito. Dalje, udaljenost između Rijeke i Zagreba je 135km zračne linije, a s novom (polu)autocestom ne prelazi 200km — dakle riječko ili zagrebačko je protuzakonito. Trebam li nastaviti s udaljenostima između Rijeke i Zadra, Zadra i Splita…?

Što je sa veleučilištima ili visokim školama. Udaljenost između susjednih ne smije biti više od 50 odnosno 100km, a to u praksi znači da se u jednoj županiji maltene ne mogu otvoriti dvije visoke škole!

Volio bih da mi netko od te gospode objasni u čemu bi točno bio problem kad bi nekakav Hamlet u nekakvoj Prduši Donjoj otvorio svoj fakultet — iako je (ta hipotetska) Prduša Donja samo predgrađe Prduši Gornjoj koja otprije ima svoje sveučilište?

Doktoriravanje II

Pa kaže (BezKomentara)…

Mala računica za veliko zavaravanje! Možda se isplati dati tih 24 EUR mjesečno da nemaš drugih opterećenja, ali za jednog postdiplomca opterećenog kreditom koji otplaćuje za stan (a vjerojatno i auto) na 30 godina, dodatnih 24 EUR mjesečno je, ne puno, nego puno previše.

Što kažeš stoji, međutim — doktorandi koji postdiplomski ne pohađaju na teret sveučilišta ne rade nešto što im je “temeljno ljudsko pravo”. Njihov doktorat je u stvari luksuz, jer oni su sami odlučili da to žele — a nisu trebali! Bilo da su to učinili zbog napredovanja u karijeri ili zato što imaju ambiciju završiti jednog dana kao djelatnici fakulteta ili nekog instituta — to je njihova računica.

E sad, svaki porezni obveznik plaća asistenta na faksu da doktorira — meni je to OK, jer će on jednog dana (vjerojatno) predavati djeci tih istih obveznika. Ali, ja apsolutno nikako ne vidim zašto bih trebao plaćati bilo kome drugome magisterij ili doktorat.

Pozivanje na “kredit na auto i stan” i argument ljudske empatije za jednog konkretnog čovjeka je u stvari udarac ispod pojasa u svakoj diskusiji. Ali kad si već počeo — koja je uopće motivacija tvojem prijatelju?

• Hoće li mu posao biti bolje plaćen nakon doktorata? U tom slučaju — on već ima ekonomsku računicu, 24 eura neće plaćati od 4000 kuna nego od malo većeg iznosa.
• Nada li se akademskoj karijeri? I opet — eto motivacije, možda nije čisto ekonomska, ali sigurno mu društveni status kojeg ima sveučilišni profesor imponira.
• Želi titulu? Tada je on implicitno potvrdio da ona titula “dr. sci.” vrijedi 10000 eura koje plaća za doktorat. I opet — to je njegova odluka

Ljudi s najvišom razinom obrazovanja su uvijek korisni u društvu, ali odluka o kretanju postdiplomskim putem nije “temeljno ljudsko pravo” nego odluka koju poduzima razumna, obrazovana i odrasla osoba.

I zadnje o Mediteranu…

…barem za sa sada “zadnje”, ili barem dok ne pročitam Mediteranski brevijar do kraja.

Što u ima novog? Prijatelj koji je dva put stopom bio u Maroku kaže kako je kulturni prelaz iz tipično sjevernomditeranskog do marokanskog na putu od Francuske preko Španjolske toliko postepen da je nemoguće kazati da negdje postoji neka jasna granica između sjevera i juga. Pa, iako nisam takav svjetski putnik, mogu kazati da postoji fino nijansiranje o tome gdje sjever prestaje biti sjever (a jug postaje jugom) postoji i u Italiji — gdje se za ljude na jugu gotovo može kazati kako pripadaju jednoj potpuno drugoj rasi od onih na sjeveru.

I to stoji, ali bez obzira na nemogućnost određivanja točne granice, ona ipak postoji. Barem meni se čini da je granica i više nego očita. A ta granica je tamo gdje počinje strah sjevernjaka da će im očajnici (koji s juga ilegalnim putem dolaze u prekrcanim brodićima) oteti njihova radna mjesta. Nije ni čudno da arapski nacionalisti ne vole ideju o mediteranskom identitetu:

In the Arab world, Mediterranean studies centers seem to be confined to Tunis, Egypt, Lebanon and Palestine.

I još…

(…)Arab nationalist theorists tended to be hostile to the Mediterranean idea. They took it for granted that it undermines their interpretation of Arab cultural unity. They further identified the Mediterranean idea–with some justification–with nativist anti-Arab intellectual traditions in the Arab East(…)

Iz teksta “A Mediterranean identity and the Arab Mashriq“.

Za sada ostajem na zaključku da je “Mediteran” samo geografski pojam. A mediteranci su ljudi koje povezuju slične prehrambene navike i još poneka sitnica — što ne znači da ne bih volio vjerovati da postoji nešto što nam je svima zajedničko, ali uz sav trud jednostavno ne vidim gdje su argumenti…