Američki i francuski muzeji

Američki i Francuski muzeji se razlikuju. S francuskog stanovišta — razlike su ogromne. Kao prvo, kad američki muzej ima neko evropsko remek-djelo, onda je to velika kozmička greška do koje nije nikako smjelo doći. Jer, Amerikanci ne znaju uživati u umjetnosti. Za razliku od Francuza. Kad oni dobiju neko svjetsko remek-djelo onda je to dokaz kako su kolijevka kulture. Ta je tvrdnja, po njima, trivijalno dokaziva (već pisah ovdje).

I, ima još jedna velika razlika: Američki muzeji trguju umjetninama. Francuski ne. Što to znači da trguju? Znači da bilo koji muzej može neku sliku/skulpturu prodati drugom muzeju ili privatniku. A što to znači da “može”? Pa jednostavno — nitko mu ne brani! Uostalom, zašto bi itko i branio, muzeji se, isto kao i televizije, radio i internet portali trude pridobiti posjetitelje. Kad procijene da bi mogli kupiti sliku Rubensa, kad bi prodali po jednog Rothka i Van Gogha prvo pitaju povjesničare umjetnosti. Ako se i oni slože da je potencijalni Rubens vrijedniji od aktualnih Rothka i Van Gogha — ide se u kupoprodaju.

E, ali u Francuskoj je drukčije — zakon onemogućuje prodaju. Jer sve što je u muzejima je nacionalno blago. I točka.

Hm… Ok, bez “točka”. To je bilo sve do nedavno. Sad su se umiješale sve one zle kapitalističke, anarholiberalne i globalističke sile ovog svijeta i pokušavaju natjerati jadnu malu Francusku da promijeni taj zakon. Barem tako tvrdi autor članka “Deaccessioning : will France be next ?“. On to i argumentira, a kao primjer je uzeo jedno krasno Rafaeolovo djelo: “Madona iz Loretta”. Pomislio je na trenutak što bi bilo kad bi se francuski muzej odlučio prodati tu sliku? Naježio se od same pomisli, od užasa su ga prošli srsi, nakon toga dobio je napad epilepsije i na kraju napisao članak u kojemu se protivi ideji da se slike mogu prodavati.

Nažalost ne znam Francuski, ali da znam pitao bih ga par stvari…

Prvi bih ga pitao, zašto on misli da je Talijansko remek-djelo Francusko kulturno blago? Ako je to samo zato što se u jednom trenutku našlo na francuskom teritoriju — pitao bih ga kako je do toga došlo? Nije vrag da je netko u Francuskoj kupio sliku? Ili da je muzej kupio od nekoga (tko je mislio da je bezvrijedna)? Ako je prodaja nemoralna, valjda je i kupnja, zar ne?

Dakle, francuski muzej je sliku ili ukrao ili u jednom trenutku već sudjelovao u tom nemoralnom činu kupoprodaje umjetnina. Dakle…

(OK, dosta za danas, idem programirati…)

Syndactyly

Naučio sam još nešto.

Ljudi koji imaju ovu čudnu riječ u naslovu su rođeni s jednim neobičnim tjelesnim nedostatkom — imaju dva spojena prsta.

E sad, ima u Americi jedan trgovac nekretninama koji sezove Ben Sweeney. Ben je bio u posjeti muzeju s djelima Leonarda da Vincija i tamo slušao turističkog vodiča. Kad je ovaj kazao o Leonardu da je bio ljevoruk (sinistra = lijevo) — Ben je krivo čuo kao “sinister”. Počeo je pomalo proučavati i ta slika o neobičnoj ljevorukosti velikog majstora se pokazala kao možda istinita.

Leonardova neobična lijeva ruka nije novost — o tome su povjesničari umjetnosti diskutirali i diskutirali i diskutirali… I o tome su se sazivali simpoziji, pisali eseji i znanstveni članci… Onako kako povjesničari umjetnosti već znaju. A trgovac nekretninama je imao jednu drukčiju hipotezu — veliki umjetnik i inžinjer je imao spojena dva prsta.

On tvrdi da je to vidljivo i na nekim njegovim freskama (gdje neki likovi imaju vrlo neobično prikazane prste), a u suradnji s znanstvenicima malo egzaktnijih područja (medicina) su se našli čak i neki ozbiljni argumenti.

I ajme bruke, svi oni povjesničari umjetnosti koji su doktorirali na toj temi i smišljali šašave teorije su se pobunili. Neki s njime nisu htjeli ni razgovarati… Tamo neki trgovac ide njima objašnjavati kako nisu u pravu (umjesto da se divi dubini njihove misli). I sve to od strane nekakvog trgovca, i sve to s tako prozaičnom idejom…

OK, vjerojatno nisu svi povjesničari umjetnosti tako reagirali, ali po članku ispada da je tip veliki revolucionar kojeg (još) nitko ne razumije. Tip s “Art history today” bloga je npr. priznao da je to sasvim moguće. U neku ruku je i normalno da je novinar to prikazao kao napad pametnog i ambicioznog na zadrte i konzervativne koji misle da sve znaju — tako će lakše pridobiti čitatelje.

Ovaj post je samo podsjetnik meni samom da se za par godina, kad se prašina slegne, sjetim provjeriti što je na kraju bilo sa teorijom — je li prihvaćena ili nije.

Zašto sam vam lagala

Kao nastavnik matematike sam svojevremeno, ispravljajući ispite, imao posla sa svakakvim genijalnostima ljudskog uma. Od svođenja na zajednički nazivnik pri množenju razlomaka, preko crtanja pravca sa šestarom i kružnice s trokutom, te zbrajanja brojnika s brojnikom i nazivnika s nazivnikom… Pa bi onda dvije polovice zajedno davale opet polovicu. S matematikom je barem jednostavno jer su kriteriji za bodovanje točno određeni.

Nastavnici hrvatskog, eeee… Ti sigurno imaju problema s ocjenjivanjem. Što biste, na primjer, napisali kao opasku na kraju zadaćnice osobi kojoj je svaka treća rečenica nešto tipa:

Sve je to teta, nakon našeg povratka iz ambulante, gdje sam morala odležati tri sata, ispričala svom mužu, kojeg smo zatekle kako u kuhinji pije kavu i prelistava leksikon zdravlja što ga je napisao nekakav narodni ljekar i narodni učitelj Vaso Pelagić, po kojem je susjedno selo moje bake upravo tih dana dobivalo svoje ime i iz kojeg su dvadesetak godina kasnije tenkovskom granatom pogodili grob moga djeda Fabijana i moje bake Kate, koju smo u njega položili tek nekoliko mjeseci prije toga.

Četiri različite priče u jednoj rečenici! Najbolje od svega je što je gornja rečenica izašla iz pera jedne sveučilišne profesorice. I to u djelu u kojem autorica piše “…otkrivajući u intimnim situacijama male svijetove koji se kriju iza čitaone, lustera, šuškavaca…”. Krenuo sam čitati to malo i nepretenciozno djelce, ali odustao sam nakon 15 stranica. Ajebagapatak, pa svaka treća rečenica joj je onakva.

No dobro, danas sakupljam koncentraciju pa ću večeras možda… ipak… pokušati dati još jednu priliku Julijani Matanović i njenom “Zašto sam vam lagala”. Nadam se da je barem mrvicu smirila hormone negdje do dvajspete stranice.

Mediteran i kolektivno podsvjesno

U prošlih mjesec dana sam pročitao jednu knjigu u kojoj autor na (meni) zanimljiv način govori o temi koja je (meni) potpuno nezanimljiva (Karel Čapek “Vrtlareva godina”) i još jednu koju autor proglašava “vodičem kroz Veneciju”, a u stvari je lirska posveta rodnom gradu (Tiziano Scarpa “Venecija je riba”). Sad me čeka 195 stranica Mediteranskog brevijara (Predrag Matjevević) kojeg već dugo planiram uzeti iz knjižnice.

Za prve dojmove o knjizi bi bilo dobro pričelati nekakav troznamenkasti broj pročitanih stranica, ali prije toga ću samo sa internetom podijeliti jednu veliku nepoznanicu…

U Mediteranskom brevijaru Predrag Matvejević govori o mitu o Mediteranu. Znate već, sve one priče o maslinama, maslinovom ulju, vinovoj lozi, vinu, otocima, hridima, svjetionicima, utvrđenim gradovima, Grčkoj, Kreti, Rimljanima, Feničanima, Venecijancima, Dubrovčanima… Taj i takav Mediteran koji je toliko puta opjevan i opisan, nekako nam je svima u kolektivnoj podsvjesti. Barem nama koji živimo na moru. Međutim, u većini pjesama koje ga opjevaju i pričama koje ga opisuju — u većini se ipak govori o sjevernom Mediteranu i kršćanskoj civilizaciji (ili kulturama koje su joj prethodile). Istina, spominju se Muslimani, ali u puno manjem omjeru.

Mene zanima, ako mi “sjeverni mediteranci” imamo nešto zajedničko (mediteranski karakter i zajedničku povijest) pa se zbog toga osjećamo “mediteranci”. Imaju li i naši južni susjedi, koji žive uz isto more, taj isti osjećaj pripadnosti sredozemlju. Da li i njima nešto znači kad se spomene maslinovo ulje, Aristotel, Feničani ili nešto četvrti — tipično mediteransko? Ili njihov karakter određuju neke potpuno različite povijesne činjenice?

S ponistre se vidi Coca Cola (i par renesansnih remek-djela)

Francuzi su fantastični. Zbog svega. Od toga kako neekonomično zapisuju riječi svojeg jezika (“j-a-c-q-u-e-s” za nešto što se čita samo “žak”), pa sve do one njihove opsjednutosti rješavanjem društvenih problema “na ulici”.

Kako ja ne znam Francuski, a pomalo sam i lijen – ne pada mi na pamet pisati 7 slova (Jacques), za nešto što se piše s tri glasa (žak). Znam, znam… To je zločin nad francuskim jezikom. Da sam to učinio u njihovoj državi vjerojatno bi se našlo njih par desetaka koji bi (s ulice) tražili da država donese zakon kojim bi zaštitio njihov jezik od svjetske hegemonije zvane “po Vuku”.

Ma stanimo na trenutak i pokušajmo se uživjeti u život jednog francuza (ime mu je Žak) koji je na lutriji dobio glavnu nagradu — put oko svijeta. I krene on iz Francuske, preko Švicarske, Austrije, Rvacke, Bosnije, Yugoslavije, Makedonije, Bugarske, Turske (Tursku preskače), Armenije, i tako dalje.

I tako… U jednom trenutku… Dolazi u junaitid stejts of amerika (d houm od mek-donalds). A jebiga, ne bi Žak tamo da ne mora, ali ne može se ju-es-ej baš tako jednostavno zaobići. I ide on tako po Ameriki, obilazi gradove, i u jednom trenutku se nađe u Atlanti.

Znate onaj osjećaj kad se ujutro probudite u hotelskoj sobi i ne možete u prvi mah shvatiti gdje se točno nalazite? E upravo to se desilo našem Žaku, a zamislite tek koji mu je đumbus u glavi priredio posjet gradskom muzeju. Šeće se po prostorijama tog modernog zdanja i u jednom trenutku se pred njim nađe — ni više ni manje nego — Baldasari Castaglione osobno!

Ali dobro, nije Žak baš takav papak da će pomisliti kako će povijesna osoba iz renesansne Italije oživjeti u ju-es-ej u 21. stoljeću. Ali zato, kao svi francuzi, on je ljubitelj dobre hrane, dobrog vina, lijepih žena i umjetnosti. Zna Žak da je Raphaelovo remek-djelo (slika gospodina Castaglionea) jedan od izložaka u Louvreu.

Treba mu par minuta da dođe k sebi, a tada ispod samog platna na papiriću, uz autora i naziv slike, pročita da je slika stvarno originalna i da se ovdje nalazi kao četveromjesečna posudba pariškog Louvrea muzeju u Atlanti. Ali, sjeto se Žak još nečega — Atlanta je grad u kojemu jedno veliko svjetsko zlo ima svoje sjedište. To zlo ima svoje ime i prezime: Coca Cola!

Ma zamislite samo pokvarenost francuskih političara koji su pristali posuditi tako važno djelo povijesti umjetnosti i to sve gradu u kojemu Coca Cola ima svoj glavni ured. A tek niskost samih kulturnih djelatnika Atlante koji su se usudili pitati za posudbu.

Tako je Žak je u svojoj nježnoj dobi od 31. godine, napokon, shvatio svu niskost francuske političke elite. Zgadio mu se ju-es-ej i kad je odšetao do prvog prozora, da dođe malo do zraka, u daljini je ugledao veliku poslovnu zgradu s čijeg vrha ga je velikim svjetlećim neonskim slovima pozdravljao logo CocaCole.

Smrt je bila trenutna.

U dnevnim listovima Atlante je dva dana kasnije objavljen članak s rezultatima obdukcije u slučaju smrti mladog Francuza. Uzrok smrti je bio – kulturni šok.

Gradonačelnik Atlante je istog trena otputovao u Francusku, javno se ispričao zemlji-kolijevci Evropske kulture. Posudbu Raphaelovog platna je opisao kao “birokratsku grešku” — a kako bi bilo drukčije kad je znanstveno potvrđeno da stanovanje u blizini multinacionalne kompanije otupljuje osjete vida i sluha i — smanjuje sposobnost uživanja u umjetnosti. Građani Atlante su shvatili da nemaju što tražiti u svjetskoj umjetnosti (i pohitali na pjesničku večer koja se baš tog dana imala održati u lokalnom McDonaldsu).

Francuzi su se prisjetili demonstracija koje su se održale prije nekoliko mjeseci — kad je bilo objavljeno da će Raphaela na četiri mjeseca posuditi SAD-u. Nekoliko demonstranata je ulicom šetalo s transparentom na kojem je pisalo “Atlanta — grad Coca Cole!“.

Zadnje dvije rečenice su istinite, sve ostalo je proizvod pokvarene mašte. Kažem “pokvarene” jer ni uz najveći napor nisam uspio doći do nekog smislenog scenarija u kojem bi građanima Atlante trebalo onemogućiti uživanje u djelima Evropskih slikara samo zato što se u njihovom gradu nalazi sjedište Coca Cole. Posudba djela je nešto što je sasvim uobičajeno među muzejima i vjerojatno bi prošla nezapaženo da se radilo npr. o nekom talijanskom ili nizozemskom muzeju. Ali, radilo se o Americi, i to gradu Coca Cole… Tko zna jesu li i stanovnici Francuske koji žive u blizini francuskih multinacionalki cijepljeni protiv uživanja u umjetnosti — ili to vrijedi samo za Amerikance i Coca Colu?

Noina arka

Da je Noa kojim slucajem bio rođen u 21. stoljeću – što bi njegovi sugrađani pomislili kad bi taj cijenjeni gospodin počeo graditi golemi brod zbog dolazeće kataklizme: općeg potopa. Da se sve to skupa dešavalo u nekom dalekom pustinjskom kutku zemlje? Što bi mislisli; netko bi se čudio, netko ponašao kao da ne postoji, u kafićima bi se sprdalo o njegovom liku i djelu. Prijatelji bi ga pokušavali urazumiti, neprijatelji bi gledali kako se okoristiti njegovom oduzetošću.

Noa nije rođen u 21. stoljeću, ali čitajući između redaka Biblije – o njegovom životu se može zaključiti da je bio basnoslovno bogat. Jer tko bi inače imao novaca izgraditi brod u kojeg bi smjestio sve životinjske vrste. Bio je uvažen u društvu, kako inače objasniti to što je svoj naum proveo u djelo, a da ga obitelj nije napustila (iako je potrošio svo obiteljsko bogatstvo dovodeći egzotične životinje).

Dok se Noina arka gradila, gospodarstvo u malenom gradiću između Tigrisa i Eufrata je moralo procvasti i njegovim sugrađanima je to odgovaralo… Za poslove su se trgali arhitekti, stolari, krotitelji životinja… Sve dok… Sve dok nije postalo jasno da on zaista ima na umu izgraditi brod u kojeg će smjestiti sve te životinje. Životinje koje jedu i seru. Pune buha i krpelja. A treba ih i hraniti, paziti i maziti.

Pa se ljudi organiziraju, organiziraju peticije, sindikati prijete štrajkom, teolozi raspravljaju, filozofi laprdaju, umjetnici glume proroke, djeca skaču oko životinja zatvorenim u malim smrdljivim ćelijicama arke… A Noa?

-

I tako sam, potpuno slučajno, bauljajući porečkom gradskom knjižnicom naletio na ovaj simpatičan roman (“Noa: roman o jednoj konjukturi”) od pisca čije ime nisam nikad prije čuo (Hugo Loetscher). Sve ovo s početka posta je u stvari prepričan sadržaj te simpatične male knjižice.

Ljenčine mogu odmah obradovati jer je knjižica kratka (cca 120 stranica) i štampana je lijepim velikim slovima. Liberali će se veseliti jer, iako se autor sprda sa ljudskom rodom, nema pretjeranog moraliziranja o pokvarenosti modernog svijeta. Knjigu mogu čitati i nesretnici s teškim zadahom jer – iako je knjiga duhovita, barem nije urnebesna.

Preporučam :)