I, ima još jedna velika razlika: Američki muzeji trguju umjetninama. Francuski ne. Što to znači da trguju? Znači da bilo koji muzej može neku sliku/skulpturu prodati drugom muzeju ili privatniku. A što to znači da “može”? Pa jednostavno — nitko mu ne brani! Uostalom, zašto bi itko i branio, muzeji se, isto kao i televizije, radio i internet portali trude pridobiti posjetitelje. Kad procijene da bi mogli kupiti sliku Rubensa, kad bi prodali po jednog Rothka i Van Gogha prvo pitaju povjesničare umjetnosti. Ako se i oni slože da je potencijalni Rubens vrijedniji od aktualnih Rothka i Van Gogha — ide se u kupoprodaju.

E, ali u Francuskoj je drukčije — zakon onemogućuje prodaju. Jer sve što je u muzejima je nacionalno blago. I točka.

Hm… Ok, bez “točka”. To je bilo sve do nedavno. Sad su se umiješale sve one zle kapitalističke, anarholiberalne i globalističke sile ovog svijeta i pokušavaju natjerati jadnu malu Francusku da promijeni taj zakon. Barem tako tvrdi autor članka “Deaccessioning : will France be next ?“. On to i argumentira, a kao primjer je uzeo jedno krasno Rafaeolovo djelo: “Madona iz Loretta”. Pomislio je na trenutak što bi bilo kad bi se francuski muzej odlučio prodati tu sliku? Naježio se od same pomisli, od užasa su ga prošli srsi, nakon toga dobio je napad epilepsije i na kraju napisao članak u kojemu se protivi ideji da se slike mogu prodavati.

Nažalost ne znam Francuski, ali da znam pitao bih ga par stvari…

Prvi bih ga pitao, zašto on misli da je Talijansko remek-djelo Francusko kulturno blago? Ako je to samo zato što se u jednom trenutku našlo na francuskom teritoriju — pitao bih ga kako je do toga došlo? Nije vrag da je netko u Francuskoj kupio sliku? Ili da je muzej kupio od nekoga (tko je mislio da je bezvrijedna)? Ako je prodaja nemoralna, valjda je i kupnja, zar ne?

Dakle, francuski muzej je sliku ili ukrao ili u jednom trenutku već sudjelovao u tom nemoralnom činu kupoprodaje umjetnina. Dakle…

(OK, dosta za danas, idem programirati…)

Ovako nekako, čovjek je htio kreirati blog na blog.hr-u. Upisao je svoje korisničko ime, prošlo je OK. I onda je krenula potraga za nazivom njegovog bloga. Što god da je upisao — čudovište koje se krije u serveru odgovara: “postoji blog pod tim imenom, odaberite drugo ime”. A probao je svašta “3cijela14159265359.blog.hr”, “i-tebe-sam-sit-kafano.blog.hr”, “mujo-kuje-konje-po-mjesecu.blog.hr”, “nijedno-trivijalno-semanticko-svojstvo-nije-odlucivo.blog.hr”, “epistemiolosko-promisljanje-asfaltne-baze.blog.hr”. I vraga, svaki od tih naziva je već bio zauzet.

Tu na scenu stupa moja malenkost. Odlučih pomoći s teškom artiljerijom. Otvorih tekst editor i u njega dva put kopiram onaj Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit… Kreirao sam md5 od cijele datoteke i probao:

http://2c3024b5487e6f72e3a9a778ffd64d.blog.hr

I rezultat je: “postoji blog pod tim imenom, odaberite drugo ime”.

Ljudi moji, ja vam kažem da Microsoft kupuje sitne ribe…

Treba napraviti natječaj na kojeg se mogu javiti potencijalni poduzetnici iz neke od zemalja subsaharske afrike. 10 pobjednika natječaja dobijaju sto tisuća dolara bespovratno i deset predavanja WB-a o tome kako pokrenuti svoj biznis.

Pitanje koje bih postavio je: Hoće li ovaj natječaj poboljšati uvijete života ljudi u tim državama? Ja razmišljam na sljedeći način: Kad bi takav natječaj dala neka država — odluku o pobjednicimabi vjerojatno određivala neka birokratizirana komisija. Na kraju bi vjerojatno tu nagradu dobio nekakav tip s debelim političkim vezama. Dio od tih sto tisuća dolara bi dobili politički moćnici (kao zahvalu), a dio bi bio izgubljen jer je novac, naravno, poklonjen.

Ali — WB je čovjek koji ima nos za novac, ja vjerujem da bio on puno bolje izabrao i da bi od njih deset veći dio za par godina imao uspješne biznise. Otvorila bi se nova radna mjesta, ljudi bi imali plaće…

Prije nego što nastavim — moram napomenuti da ovo nije članak o ekonomiji i problemima siromaštva u subsaharskoj Africi. Ovo je polu-filozofska rasprava opovezanosti matematičkih modela i stvarnosti.

Pretpostavimo da sam u pravu i da ispravno vjerujem u nos za poduzetništvo gospodina Buffeta? Budući da je novac bio dat bespovratno — to dokazuje da tvrdnja “Zapravo jest dokazano da vanjska pomoć ne djeluje” ne može nikako biti istinita. Jer — našli smo kontraprimjer. Jedan kontraprimjer je sasvim dovoljan. Q.E.D. Možda je istina da “Vanjska pomoć najčešće ne djeluje”? Odnosno: “Ne djeluje pod nekim, točno određenim, uvijetima”?

Još ću malo sitničariti. Pretpostavimo da je netko ipak dokazao da je jedna takva generička ekonomska tvrdnja istinita. Pretpostavimo i da je svemir oko nas nedeterministički — to znači da je taj dokaz dokazan za beskonačno situacija. Vjerojatno puno više od onog uobičajenog beskonačno na kojeg obično mislimo. Dokaz takve tvrdnje bi vjerojatno kao pomoćne teoreme morao imati i potpuno matematičko objašnjenje svih temeljnih zakona fizike.

Onaj koji dokaže da “Vanjska pomoć ne djeluje” prije zaslužuje nobelovu nagradu iz fizike negoli iz ekonomije.

A, što ako svijet nije deterministički — tada taj dokaz jednostavno ne može postojati. Q.E.D.

–

PS. sad kad sam sve ovo rekao i moj disclaimer. Ovo gore je filozofsko sitničarenje. Ni ja ne vjerujem da bi Sachs trebao dobiti nobelovu nagradu za mir.

PPS. I vjerujem da vanjska pomoć (onakva kakvu zamišlja Angelina Jolie) ne djeluje.

PPPS. Vjerujem i to da ima puno istine u ekonomskim matematičkim modelima.

Problem s Dawkinsom je u tome što on iste argumente koristi za dvije potpuno različite teze. On naime tvrdi kako je religija jedno veliko zlo i da bog ne postoji. I lijepo on objašnjava zašto je tome tako, ali ja od njega još nisam vidio distinkciju. Jer, “religija je zlo i bog ne postoji” nije jedna nego dvije i to potpuno različite tvrdnje.

Teza da je “religija zlo” je jedno sociološko/društveno/ekonomsko pitanje. Da bi se se dobro argumentirala nije dovoljno pozivati se na paljenje vještica i križarske ratove. Treba, prvo, proučiti je li čovječanstvo u to vrijeme (odnosno u bilo koje vrijeme) uopće sposobno postojati bez religije. I, ako bi bilo dovoljno zrelo živjeti bez religije — bi li društvo bilo bolje ili lošije. Netko će olako tvrditi kako je danas religija manje važna nego u prošlosti, a živimo s manje ratova, ali to ne stoji — manje ratova je tu prije svega zbog ekonomskih prilika.

I, ne manje bitno — kakvog smisla ima govoriti o tome je li religija “dobra” ili “zla”, a ne govorimo o kojoj točno religiji i u kojem povijesnom kontekstu. Rano kršćanstvo se u potpunosti razlikuje od tibetanskog budizma koji se jako razlikuje od Budinog budizma (toliko da neki sumnjaju je li to uopće budizam). Utjecaj protestantizma na razvoj sjeverne Evrope nije isto što i učenje Osame Bin Ladena. Ima li uopće smisla govoriti o “religijama”, kad se toliko razlikuju?

Drugo pitanje je “Postoji li Bog?”. Za bilo koga tko nije religiozan — to bi pitanje trebalo biti u potpunosti neovisno o problemu utjecaja religije na društvo. Pod pretpostavkom da, uopće, postoji jedinstven odgovor na to pitanje. Postojanje Boga je filozofsko pitanje na koje još uvijek nema nikakvog odgovora. Moderna fizika ima neke slutnje o tome postoji li prvi prauzrok ili postoji li mogućnost da “netko izvana” ima utjecaja na zbivanja u našem svemiru. Ali, moderna znanost nema nikakvih odgovora na to pitanje.

Puno veći povjesničari i sociolozi od Dawkinsa još nemaju odgovor na pitanje je li religija “zlo”, i puno značajniji filozofi i fizičari još nemaju konačnog odgovora za problem postojanja boga. Dokazati da bog postoji ili ne — ne govori ništa o tome je li neka religija u nekom trenutku povijesti imala dobar ili loš utjecaj na društvo. A dokazati pozitivan utjecaj religije apsolutno nije argument u prilog postojanju boga.

Miješanje dva problema koji zahtijevaju potpuno različite pristupe je besmislica. RD-u svaka čast na trudu (i odličnim knjigama o biologiji) ali ovaj njegov sveti rat je ipak jedna notorna glupost.

Ovdje je iframe/javascript verzija panorame, a ovdje je java/applet (bolje izgleda, ali treba imati javu instaliranu).

U ponedjeljak, 13. kolovoza razgovarao sam s gospodinom Antunom (prezime za cijelu priču i nije bitno) iz Malog Mihaljevca. Pitao me čovjek zašto se svake godine ponavlja ista priča: najprije se zbog mraza, tuče ili suše proglasi elementarna nepogoda, onda se nas poljoprivrednike poziva da štetu prijavimo i onda ne dobijemo ništa.

Dodao bih nešto — treba malo razraditi definiciju elementarne nepogode. Jer, ako se svake godine desi “mraz, tuča ili suša” (a dogodi se, jer svake godine o tome slušamo) onda to jednostavno najčešće nije elementarna nepogoda!

Ili ovako, ako je ova godina nešto posebno sušna — ajmo se pitati koliko su česte takve godine. Na primjer, dolaze li takve godine s frekvencijom od jedne u sto godina (1:100) ili jedne u pet (1:5). Ako je omjer 1:100 onda naravno da to treba proglasiti elementarnom nepogodom, ali ako je omjer 1:5 onda sorry — godina jest vruća, ali za očekivati je da će se prije ili kasnije desiti. I taj rizik poljoprivrednik treba imati na umu i eventualno se osigurati na neki način, a ne tražiti pomoć od države.

Migranti su činili 14.53% Hrvatske populacije u 2005. što je dalekoviše od Slovenije (8.51%), Mađarske (3.13%), Slovačke (2.3%), Češke (4.44%), Poljske (1.82%), Bugarske (1.35%), itd da ne nabrajam još. Usporedivo je sa Irskih 14.11%.

Razmišljam već par dana o broju od 14.53% i nekako imam osjećaj da nije baš točan. Nemam baš neke točno određene brojeve kojima bih to potkrijepio, ali meni se čini da se radi o grešci u računanju. Netko je pred sobom imao podatke o tome koliko posto građana nemaju istu državu rođenja i državu u kojoj žive. Većina Hrvata starijih od 17 godina u stvari lažu kad kažu da su rođeni u Hrvatskoj — rođeni su u Jugoslaviji. Ali, oni koji su rođeni u nekoj drugoj republici obično kao državu rođenja deklariraju državu koja je nastala od te republike (Slovenije, BiH, Jugoslavija).

E sad, da nije možda netko jednostavno izračunao nešto tipa 10% stanovnika HR nema HR kao državu rođenja — dakle oni su imigranti, što bi bilo potpuno krivo. Jer, defaultni stanovnici bi trebali biti ne oni koji su rođeni u rvackoj nego oni koji su u trenutku natajanja države po automatizmu postali državljani, a to su mogli biti i stanovnici ex republika koji su prije 90-te došli ovdje živjeti.

Možda i griješim, ali moj je dojam da su većina imigranata Hrvati iz BiH i ljudi koji su se vratili iz inozemstva (ili njihova djeca), a ne bih rekao da je njih 15%. Mislim, naravno, na seobe nakon devedesetih, jer se tek dio migranata iz vremena Jugoslavije danas može smatrati klasičnim imigrantima — i to oni koji nisu po automatizmu devedesete stekli državljanstvo.

Ta cesta (Via Vandelli) nije nikad zaživjela jer je uspon na Monte Tambura bio strm, a serpentine toliko uske da su rijetke kočije uspijevale proći. Osim toga — putem su vladale razbojničke bande, a cesta je veći dio godine bila pod snijegom.

A zašto bi to trebalo zanimati rijetke posjetitelje ovog bloga?

Pa, iskreno, ne vidim niti jedan dobar razlog :) Ovo s početka je samo malo mog veselja što ovaj vikend idem Vandellijevim putem na Monte Tambura. Pa imam, onu karakterističnu pred-izletnu euforiju, tko planinari zna o čemu govorim. Vani je trenutno prolom oblaka, ali nadam se da će prestati do tri ujutro (kad krećemo).

Ako nekog baš zanima — na satelitskoj snimci to izgleda ovako. Fotografija serpentina na Monte Tamburo je tu, a spavati ćemo ovdje :)